Izvještaj s izleta na Cres – 1. ožujka
Prva subota u ožujku započela je rano, onako kako to obično biva kad se planinari spremaju na put. Još dok je noć držala posljednje tragove tame nad Samoborom i okolicom, pred autobusom su se okupljali članovi i prijatelji planinarskog društva. Ruksaci su šuškali, termosice su se spremale u džepove, a pozdravi su odzvanjali parkiralištem. Tog jutra na izlet prema otoku Cresu krenulo je šezdesetak planinara – znak da interes za ovakve izlete ne jenjava i da je društvo i dalje živo i snažno.
Put prema moru prolazio je kroz poznate krajolike kontinentalne Hrvatske, ali raspoloženje u autobusu već je bilo pomalo otočko. U zraku se osjećao onaj poseban nemir putovanja: mješavina očekivanja, dobre volje i planinarske znatiželje. Mnogi su već bili na Cresu, ali svaki otok ima tisuću lica, a svako planinarsko društvo tisuću priča.
Dolaskom na Kvarner, vrijeme je pokazalo svoju promjenjivu ćud. Nebo je bilo sivo, a nad morem se počeo pojavljivati neobičan prizor – gusta morska magla koja se polako kretala prema obali i otocima. Takva magla nije rijetkost uz Jadran; riječ je o meteorološkom fenomenu koji nastaje kada se topli i vlažni zrak susretne s hladnijom površinom mora. Tada se vodena para kondenzira u sitne kapljice koje lebde u prizemnom sloju atmosfere i smanjuju vidljivost.
Magla je zapravo skup vrlo sitnih kapljica vode ili kristalića leda koji lebde u zraku i mogu smanjiti vidljivost na manje od jednog kilometra. Nastaje kada se zrak dovoljno ohladi da se vodena para počne pretvarati u kapljice, a često se javlja u mirnim vremenskim uvjetima i u blizini vode.
Na moru takva pojava može izgledati gotovo nestvarno. Ponekad se magla približava poput bijelog zida koji polako „guta“ obalu, otoke i brodove, pa krajolik poprima gotovo filmsku atmosferu.
Upravo takav prizor dočekao je planinare Japetića kada su stigli na Cres.
More i nebo gotovo su se spojili u jednu sivu zavjesu. Brda koja inače jasno izranjaju iznad otoka bila su tek naslućena, kao sjenke iza zastora. Ipak, planinare takvo vrijeme rijetko obeshrabruje – dapače, često im daje dodatnu draž. Planina i priroda nikada nisu iste, a upravo u toj nepredvidivosti leži dio njihove čarolije.
Staza je vodila kroz tipičan otočni krajolik: kamen, nisko raslinje, miris mora i povremeni zvuk galebova koji su se negdje iznad magle javljali, iako ih se nije moglo vidjeti. Hodanje kroz takvu atmosferu imalo je gotovo meditativan karakter. Svaki korak bio je tih, prigušen vlagom u zraku, a razgovori su se vodili tiše nego inače, kao da su i planinari poštovali taj neobični prirodni prizor.
Povremeno bi se magla razmaknula i otkrila djelić krajolika – komadić mora, kameni suhozid, obrise maslina ili stijena. Tada bi se čulo ono poznato planinarsko: „Gle kako je lijepo!“ i brzo bi se vadili fotoaparati i mobiteli, jer takvi prizori traju samo nekoliko trenutaka.
Unatoč vremenu koje nije bilo idealno za panoramske poglede, raspoloženje među sudionicima bilo je odlično. Šezdesetak planinara na stazi stvara poseban osjećaj zajedništva. Hodalo se u manjim skupinama, izmjenjivale su se priče, iskustva s prijašnjih izleta i planovi za buduće. Netko je dijelio čokoladu, netko domaće kolače, a iz ruksaka su se povremeno pojavljivale i male planinarske „tajne zalihe“.
Takvi trenuci podsjećaju zašto planinarenje nije samo hodanje po stazama. Ono je prije svega susret ljudi i prirode.
Na jednom od odmorišta planinari su zastali kako bi se okrijepili i upili atmosferu otoka. Magla je i dalje prekrivala veći dio krajolika, ali upravo je zbog toga Cres izgledao drugačije nego inače – tajanstvenije i divlje. Neki su komentirali da otok u takvom ruhu podsjeća na sjevernjačke krajolike, dok su drugi govorili da je to „prava planinarska romantika“.
Kako je dan odmicao, magla se mjestimice počela razrjeđivati, otkrivajući dijelove otoka i mora. Iako sunce nije uspjelo potpuno probiti sivilo, svjetlost je postajala mekša, a krajolik jasniji.
Nakon završetka planinarskog dijela izleta, sudionici su se okupili prije povratka, umorni, ali zadovoljni. Iako vrijeme nije bilo idealno, izlet je bio vrlo dobro posjećen, a atmosfera među planinarima bila je izvrsna. Takvi izleti često ostaju u posebnom sjećanju upravo zbog neobičnih uvjeta i nepredvidivih prizora.
Jer planinarstvo nije samo traženje lijepog vremena i jasnih pogleda. Ponekad je to hodanje kroz maglu, gdje se krajolik ne otkriva odjednom nego polako, korak po korak. A možda je upravo u tome njegova najveća ljepota.
Izlet Hrvatskog planinarskog društva Japetić na Cres 1. ožujka tako će ostati zapamćen ne samo po velikom odazivu sudionika, nego i po susretu s jednim od najzanimljivijih prirodnih fenomena – morskom maglom koja je otoku dala gotovo mističnu atmosferu.
I dok je autobus navečer ponovno vozio prema Samoboru, kroz razgovore planinara već su se počele rađati nove ideje za sljedeće izlete. Jer svaki izlet završava isto – željom za novim putovanjem.
Barbara
