Mrkvište, Veliki Kozjak, Šatorina
U subotu 22.10.2022. planinarska škola kreće na svoj prvi i dugo očekivani dvodnevni izlet na najduži hrvatski masiv Velebit u kojem ćemo iskusiti prvo noćenje usred „divljine“ u toplini planinarske kuće Mrkvište popraćeno izletima na vrh Velikog Kozjaka i Šatorinu.
Skupljanje je već standardno subotom u 07:00 ujutro na parkiralištu autobusnog kolodvora u Samoboru. Ekipa je na ovom izletu u manjem sastavu, ali svakako spremna i željna novih planinarskih avantura. Nakon kratkog pozdrava podijelili smo se po autima, utovarili svu opremu i kratko stali u dućan po nešto mesa za večernju okrepu uz roštilj. Potom krećemo premo dogovorenom sastajalištu u Krasnom na prijekopotrebnu kavicu/čaj u lokalnom bistrou.
Ispijanjem zadnjeg gutljaja kave oko 10h krećemo prema Mrkvištu gdje će nas ljubazno dočekati domar Krema iz HPD-a Zavižan iz Senja. Usmjerio nas je prema sobama te smo se podijeli prema principu : Hrkači lijevo, ne-hrkači desno. Kasnije ćemo tek primjetit da nisu svi baš bili svijesni svojih ponoćnih glazbenih akrobacija.
Prvi dan nam je cilj uz pomoć karte i markacijskih oznaka uspeti se vrh Velikog Kozjaka (1629m) koji spada u Sjeverni Velebit. Očekivali smo loše vrijeme te se ono iskazalo u obliku tamnih oblaka koje su se kretali prema nama velikom brzinom. Prije polaska ustanovili smo poziciju na karti i podijeljeni u tri skupine učenika, koji će naizmjenice pomoću nje i naučenih orijentacijskih vještina, voditi turu.
Lakim korakom smo krenuli od kuće dva kilometara dugom asflatnom cestom prema lijevom skretanju na makadmski put. Iako je moguće dobar dio puta kretati se njim kao pravi planinari odlučili smo napustiti taj „autoput“ i ušli na planinarski put kroz nažalost nedavno očišćenu šumu.
Uz kratke pauze i pokoje izmjenjivanje dojmova s planinarima koje smo susretali usput popeli smo se do vrha Velikog Kozjaka za otprilike dva i pol sata. Put je prohodan, a zadnjih 5 minuta se sastoje od penjanja po stijenama nakon kojeg čovjeka očara pogled na brdovite lance šumovitog krajolika uz pokoju bijelu golu stijenu. Na vrhu ne provodimo mnogo vremena skupljamo žig, slikamo se i spuštamo jer hitri udari vjetra najavljuju večernju kišu i tjeraju nas u mirniju zavjetrinu podno vrha na zasluženi gablec. Povratak slijedi preko Oblog Kuka nakon kojeg odlučujemo ne uputiti se prema kamenim kućicama u Velkom Lubenovcu jer nismo voljni riskirati da nas uhvati kiša. Brzo smo napredovali, ali zadnji dio do doma po asfaltu nas je više umorio nego sami izlet. Monotonija sivoće oblaka i hladnjikavo vrijeme te asfaltirani put baš znaju oneraspoložiti.
Stigavši u prenočište odmah smo se prihvatili izradi roštilja uz pokoju pivicu i muziku. Čudo je kako jedan topli obrok i suha odjeća digne raspoloženje. Raspjevali smo se uz Makijevu gitaru i tako završili večer.
U nedjelju se budimo odmorni, doručkujemo i spremamo za put prema Šatorini. Cijelu noć je padala kiša koja se smirila do jutra. Oko 09:00 sati autima krećemo prema Štirovači i parkiramo nekoliko minuta nakon nje. Brzo smo došli na radnu temperaturu uz Martinovo vodstvo koji je zadao dobar tempo . Uz put dečki pronalaze nekolicinu vrganja no tek ćemo kasnije saznati koliko ih zapravo ima u bajkovitim šumskim predjelima kojima se krećemo. Uz stazu tlo je obavijeno lišćem i tamno zelenim pokrivačem mahovine. Tijekom dvosatnog uspona obavijeni smo gustom maglom koja otežava pogled nekoliko metara uzbrdo. Prije samog vrha opet susrećemo jučerašnje jake nalete vjetra te nakon oblačenja u tople jakne krećemo dalje. Na vrhu Šatorine nismo imali sreće s vremenom. Oblak u kojem smo se nalazili prijećio je pogled na okolni pejzaž pa se nismo dugo zadržavali. Po povratku vrijeme se razvedrilo i napravili smo pauzicu u kojoj se svatko okušao u pronalasku vrganja. Uspješni vikend završili smo gdje smo i počeli u zalogajnici u Krasnom s čevapima i palačinkama obogaćeni još jednim planinarskim iskustvom.
Filip-Leon Bradač
