Tu je! “…nije daleko..ako je ikada bliže i bio…” razmišljam već peti dan tokom svojih ljetnih rituala na zasluženom odmoru na otoku Korčuli.
Sutra, 16.08.2018 odoh na sv. Iliju!
Iako smo prethodno planirali, ali nismo točno odredili dan, svi dogovori oko ovog izleta su pali u svega par minuta. Steve je odmarao u malom mjestu Žuljana na otoku Pelješcu, nije dugo razmišljao kad sam javio da sutra idemo na Zmijino brdo.
Krenuli smo ranom zorom oko 5:00h sa parkirališta pokraj franjevačkog samostana Gospe od anđela iznad Orebića. GPS pokazuje da se nalazimo na 136 mnv, a cilj je 961 mnv. Svjesni smo da neće biti lako premda je temperatura u 5 sati ujutro ugodnih 21 C°, moramo se uzdignuti preko 800m visine po kamenu i kršu, a prognoza za danas je oko 36 C°.
Uputili smo se asfaltnom cestom do sela Bilopolja, nekih cca 800m, gdje je putokaz za sv. Iliju. Skrenuli smo na planinarsku stazu koja vodi desno kroz zaselak. U početku je dosta strma, zatim blago se uspinje kroz goli teren sa prekrasnim pogledom na grad Korčulu i na Korčulanski arhipelag.
Što se više uzdižemo otvaraju nam se još veći i ljepši vidici; istočno dio otoka Mljeta, a preko Korčule se već nazire Lastovo. Jednim dijelom staza prolazi kroz borovu šumu u kojoj susrećemo raznih malih čudnih skulptura od kamena. Susrećemo čak troje planinara u povratku, pa smo se zapitali: „ako smo mi krenuli u 5 ujutro, kada su tek oni, budući da su već u povratku?!“.
Dolazimo do stare lovačke kamene kuće gdje smo napravili kratku pauzu. Staza od kuće prolazi kroz kamenjar i kršku golet obraslu travom i mediteranskim biljem. Nakon 20-ak minuta hoda po kamenjaru napokon dolazimo na vrh.
Vrh je jedan od najširih i naljepših vidikovaca na kojima sam ikada bio.
Sa vrha je zadivljujući pogled prema sjeveru na Hvar i Biokovo, te prema Korčuli, Mljetu i Lastovu sa južne strane, a posebno me se dojmio pogled na „kičmu“ Pelješca u cijeloj dužini.
Nakon uobičajenih rituala fotkanja na vrhu, odmora i uživanju u pogledima u svim smjerovima, sunce nas je na golom vrhu sve jače počelo grijati pa smo se odlučili za povratak. Iako smo htjeli ostati malo duže.
Zbog vrućine koja je sve više dolazila do izražaja po golom terenu i kamenjaru, povratak je bio dosta naporan i dug.
Za ovaj vrh postoji puno upozorenja da je pun zmija. Ne zove se bez razloga Zmijino brdo.
Iako smo očekivali i bili oprezni, za ovo iskustvo smo bili uskraćeni i srećom nismo imali susreta sa životinjama te vrste.
