Večernji list: Blogosfera – Svijetla strana planine
14 – 5.9.2021.
Naslov 14. epizode: Čvrstim korakom kroz županiju najneobičnijih i ekološki najuščuvanijih dijelova Hrvatske…
Uvod:
Čvrstim korakom kroz županiju najneobičnijih i ekološki najuščuvanijih dijelova Hrvatske…
Tako bi se, najkraće moguće mogla početi priča o novoj županiji koju sam “načeo” u nedjelju ujutro. Oprostio sam se od odličnih domaćina u Zadarskoj županiji, u koju sam ušao još na Velebitu u petak, 27. kolovoza, kada sam ušao u Nacionalni park Paklenica, prema Ramića dvorima. Družio sam se sa mnogim ljudima, vidio prirodne ljepote i prešao preko 100 kilometara kroz ovu županiju. U mnogome su pomogle gđa. Mihaela Kadija i gđa. Nina Štohera-Marnika iz TZ Zadarske županije, koje su mi pronašle mnoga noćenja na putu.
Istim poslom se bave i gđa. Željana Šikić, direktorica TZ Šibensko-kninske županije i gđa. Nikolina Staničić, koja sve operativno koordinira sa ljudima na terenu, tako da sam proteklih 5 dana, a i sljedeća 2, prilično bezbrižno bio posvećen “samo” hodanju. U Šibensko-kninsku županiju ušao sam prije Draga, a izaći ću nakon Rogoznice.
27.8. petak, Sveti Petar na Moru – Biograd na Moru; dan devedeseti
Točno su tri mjeseca od početka mog pohoda, danas me čekala jedna ispodprosječna dionica od 11 kilometara između dva grada na moru, kao što im imena govore. Negdje točno između njih nalazi se i Turanj.
Područje Turnja bilo je naseljeno od brončanog doba, a prvi arheološki tragovi potječu još iz mlađeg kamenog doba. U brončano doba su bile naseljene “gradine” na brdima oko Turnja i jedna na otočiću Ričulu (Zeleni školj) na kojem se je kasnije nalazila i antička lučica. U to doba je otočić još bio spojen sa kopnom. Prvo naselje se zvalo Tukljača (Tukljačane, Tuklječane), a u rimsko doba su se tu nalazile tri lučice i veliko rimsko imanje. S vremenom je razina mora rasla pa je napravljen i nasip kako bi se održao put do Ričula, a nasip je i danas vidljiv (na oko 2 m dubine) te se vidi da je napravljen od balvana i kamena. U uvali koja je nekoć služila kao lučica pronađen je mlinski kamen. Pošto je morska struja vrlo jaka na tom mjestu (a sigurno je bila i jača dok je postojao dio nasipa koji je kanalizirao tok morske vode) pretpostavlja se da bi se moglo raditi o svjetski rijetkom mlinu pogonjenom morskim strujama.
Tukljača je u to vrijeme bila samostalna župa, a iz tog vremena su sačuvane tri crkvene knjige na glagoljici i dva povijesno važna glagoljaška kamena natpisa. Sačuvan je i dio antičkog vodovoda Biba – Jader. Na mjesnom groblju se nalazi crkvica koja je 845. godine podignuta na ostacima rimske villerustice, a koja se u povijesnim ispravama naziva crkva Neoskvrnjenog začeća ili Sv. Marija, a u nekim spisima i Stellamaris.
Sadašnji Turanj se u povijesnim ispravama prvi put spominje u XIII. stoljeću, a 1444. godine je u Turnju sagrađena utvrda hrvatskih plemića Meštrovića. Po toj kuli je Turanj dobio ime Toretta (prema latinskom turis – toranj, kula) koje je s vremenom dobilo današnji oblik. Utvrda je bila sagrađena tik uz more, a zidine su podupirale tri kule. Iz tog vremena je ostala sačuvana jedna kula (Kaštel), glavna vrata i dio bedema. Turanj je za vrijeme Kandijskog rata bio carinarnica, a inače je kroz povijest poznat kao megdanište na kojem su se odvile mnoge bitke. U to doba je dio stanovništva bio sklonjen na obližnje otoke Pašman i Babac, a Turanj su jednom prilikom Mlečani zapalili da ne bi pao u turske ruke. Zanimljiv je podatak da je svjetionik na Babcu najstariji svjetionik u Pašmanskom kanalu, iz 1876. godine.
Unutar Turanjskih zidina je 1450. sagrađena crkva kojoj je zaštitnica bila Mala Gospa ili Ružarica. Tu crkvu je za vrijeme Kandijskog rata srušio i zapalio Ibrahim paša, a na njenom mjestu je 1675. sagrađena sadašnja župna crkva Gospe Karmelske.
Sreo sami u Turnju tri dame, Jasnu, Vesnu i Maricu, i napravio sa njima fotografiju. Na to mi je Jasna rekla da me prati, da prati moj put i da smo se već sreli prije kratkog vremena. Naime, sreo sam društvo planinara koji pripadaju HPD Lipa iz Sesveta, negdje kod Raminog korita, kada sam se probijao prema Ramića dvorima ili prije. Svijet je stvarno malo globalno selo, a lijepa naša još manja. Poslao mi je njihov prijatelj i fotografije tog susreta!
Brzo sam nastavio prema Biogradu na Moru. Pravom biseru turizma, poznatom mjestu u Zadarskoj županiji i trajektnoj luci, na ruti kraćoj od dva kilometra do otoka Pašmana. Biograd je grad koji ugađa svojim gostima i u kojem svatko može naći sadržaje i zabavu po svojoj mjeri.. Proslavite 1. svibanj sudjelujući u dinamičnom Slovenskom vikendu prepunom zanimljivih aktivnosti. Gastro Biograd manifestacija je koja u lipnju rivu pretvara u raj okusa i mirisa autentičnih proizvoda iz cijele Hrvatske, a Biogradska noć najveselija je ljetna noć s mnoštvom događanja za sve uzraste. U opuštenijoj i intimnijoj varijanti nju ćete pronaći i na Biograd Street Music Festivalu. A možda ste najviše od svega zaljubljeni u jedrenje? Biograd sa svoje dvije marine predstavlja važan nautički centar pa je Biograd Boat Show kvalitetan dokaz te reputacije.
Adrenalinski izazovi čekaju turiste na brojnim sportskim terenima, zabavnom parku ili pak u razgledu brojnih prirodnih ljepota u okruženju, a noćni život obasjat će vas vatrometom raznovrsne zabave! Otkrijte, korak po korak, sva lica ovog turističkog odredišta raznovrsne ponude kojom osvaja sve generacije.
Biograd je mali grad, ali apsolutno bogat poviješću iz koje zrcale kršćanske sakralne građevine, Župna crkva Sv. Stošije (1761.), ranoromanička crkva Sv. Ante (XIII. st.), crkva Sv. Roka (XVI.st.). Od drevnih biogradskih zdanja samo je bazilika Sv. Ivana (XI. st. ) preživjela mletačko rušenje Biograda u godini 1125., ali zato na obližnjem Pašmanu još stoji 800 godina star benediktinski samostan Sv. Kuzme i Damjana (1128. god.) i franjevački samostan Sv. Dujma iz XVI. st.
Napomenimo da mi je noćenje osigurala TZ Zadarske županije u Hostelu Sanja.
28.8. subota, Biograd na Moru – Drage; dan devedeset i prvi
Kao i prethodnog dana, trebao sam prijeći identičnu dionicu od 11 kilometara, da bih svoj zbroj podigao na 1342 kilometra u 91 dan! 14.7 km/dan! Dakle, prelaskom Velebita, nešto kraćim dionicama ponekad, i dalje bez dana odmora, osim jednog u Samoboru, držim prosjek koji je fantastičan. Možda to nekome ne zvuči posebno, no eto, neka proba svaki dan, ali svaki dan, napraviti barem đir oko kvarta, nekoliko kilometara, recimo 5, i neka to ponovi svaki dan tri mjeseca! Razmislite o tome!
Kako god, krenuo sam rano ujutro danas, oko 7 sati iz Biograda. Dobio sam zadatak da obavezno iza Pakoštana popnem preko magistrale, prema sjeveru i presiječem do Vranskog jezera. U Pakoštane sam brzo stigao. Pakoštane su skladno dalmatinsko mjesto bogate bioraznolikosti smješteno između mora i jezera. Plavo i zeleno, slano i slatko najslikovitiji su epiteti ovog mjesta. Pola stoljeća turističke tradicije najveći je svjedok bogatstva ponude. Neodoljivom šarmu ovog tipičnog dalmatinskog mjesta pridonosi blizina triju otočića (Sveta Juština, Školj i Babuljaš).
Pakoštane je malo dalmatinsko mjesto smješteno u samom središtu jadranske obale i jedinstvenom položaju između mora i Vranskog jezera. Okruženo sa čak 5 nacionalnih parkova (Paklenica, Kornati, Plitvička jezera, Slapovi Krke, Sjeverni Velebit). Upravo su oni impresivno okruženje koji pružaju izuzetnu pogodnost i nude bezbroj mogućnosti za svakog. U neposrednoj blizini Pakoštana nalaze se povijesni grad Zadar, kolijevka hrvatske kulture i povijesti, Biograd n/m i grad Šibenik nadaleko poznat po katedrali Sv. Jakova koja se nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Na više mjesta ima ostataka antičkog naselja; ispod groblja, uz more, temelji rimske vile, a u moru su vidljivi ostaci rimskoga lukobrana. Jedan odvojak rimskoga vodovoda koji je vodio od Vrane do Zadra, kretao je prema Pakoštanama.
Među kulturno-povijesnim znamenitostima u Pakoštanama ističu se crkve: crkva Sv. Justina, nalazi se na istoimenom otočiću ispred samog mjesta, na otočiću je i staro groblje. Sagrađena je 1794. godine. crkva Sv. Mihovila, stara župna crkva sagrađena je 1694., oko nje se nalazilo i groblje. Uzaščašće Gospodinovo, sadašnja župna crkva, izgrađena je od kamena 1906. na prostoru stare župne crkve, uz sv. Juštinu najprepoznatljiviji simbol Pakoštana. crkva Sv. Roko, sagrađena u 18. st. za vrijeme komunizma preuređena u skladište.
Kao što mi je bilo i naloženo, zavrnuo sam lagano uzbrdo i uputio se prema Parku prirode Vransko jezero, najvećem jezeru u Hrvatskoj. Kao jedno od rijetkih, gotovo netaknutih prirodnih staništa ptica vodarica, sa izvorima pitke vode te područje osebujnih specifičnosti i bioraznolikosti 21.07.1999. g. Vransko jezero sa okolnim područjem proglašeno je Parkom prirode. Granice Parka smještene su između Pirovca i Pakoštana. Park je velik 57 km2, a najveći dio 30,02 km2 odnosi se na Vransko jezero položeno u pravcu sjeverozapad-jugoistok i pružajući se paralelno s morskom obalom od koje je mjestimično udaljen manje od kilometra. Po svom položaju i karakteristikama specifično je u Hrvatskoj ali i na širem europskom prostoru. Ono je zapravo kraško polje ispunjeno boćatom vodom i predstavlja kripto depresiju.
Dominantna karakteristika Parka je Posebni ornitološki rezervat koji je zbog svoje očuvanosti velikog tršćaka na SZ dijelu jezera kao rijetkog močvarnog sustava, velike bioraznolikosti, izuzetne znanstvene i ekološke vrijednosti još 1983. g. dobio taj status te je uvršten u listu važnih ornitoloških područja u Europi (Important Bird Areas in Europe). Zadovoljavajući 6 od ukupno 9 kriterija ovog najstarijeg međunarodnog sporazuma sklopljenog isključivo radi zaštite ekosustava, od 2. veljače 2013. godine i Park prirode “Vransko jezero” nalazi se na popisu svjetski važnih močvara, kao najveće prirodno, boćato, stalno vodeno tijelo u Hrvatskoj, od iznimne važnosti za brojne ugrožene i u Europi rijetke vrste ptica. Predstavljajući središte biološke raznolikosti šireg područja regije, ovo, uz Deltu Neretve najveće močvarno područje istočne obale Jadranskog mora, svoju međunarodnu važnost zahvaljuje specifičnom geografskom i klimatskom položaju koji podržava važna i rijetka staništa, muljevite obale, poplavne livade i nepregledne tršćake, kao i najveću površinu otvorene vode, važno stanište za zimovanje ptica.
Vratio sam se opet na “bili put” i zavrnuo prema Dragama, mojem današnjem odredištu i posljednjem mjestu u kojem noćim u Zadarskoj županiji. Drage su tiho i mirno dalmatinsko mjesto smješteno u centralnoj zoni hrvatskog Jadrana, na magistralnom putu između Zadra i Šibenika uz izuzetno razvedenu obalu, čisto more sa pogledom na brojne otočiće na rubu nacionalnog parka Kornati. Od Pakoštana su udaljene svega 3 km, a nalaze se u okruženju 4 nacionalna parka. Od Kornata su udaljene 12 nm, Krke 47 km, Paklenice 75 km, Plitvičkih jezera 165 km te dva parka prirode: Telašćice 17nm i Vranskog jezera 1 km. U blizini se nalaze povijesni gradovi Zadar (36 km), Šibenik (41 km).
Osigurala je TZ Zadarske županije, na čelu sa direktoricom Mihaelom Kadijom, cijeli niz noćenja za mene od Zadra do Draga, gdje je besplatno noćenje ponudio Zdravko Kazija. Toliko divnih ljudi i pravih anđela traila, kako ih mi zovemo, iako je ovo trenutno hodanje uz morsku obalu, no i dalje je trail po definiciji. Družio sam se sa konobarom Marinom, koji radi u odličnom kampu Oaza mira u Dragama. Tamo se gradi i hotel i marina pa će se vrlo brzo poboljšati ponuda u ovom malom i mirnom dalmatinskom mjestu.
Sutra ulazim u Šibensko-kninsku županiju, u kojoj već imamo dogovore, opet zahvaljujući nenadmašnoj Ireni, koja nam daje kontakte svojih kolegica i kolega, direktora TZ županija na putu. Tako smo kontaktirali gospođu Željanu Šikić, direktoricu TZ Šibensko-kninske, koja je odmah pokrenula cijeli niz ljudi u mjestima kojima prolazim kroz ovu prelijepu županiju: Pirovac, Vodice, Šibenik, Grebaštica, Primošten i Rogoznica. Čitajte nas i dalje, a do tada HVALA TZ Zadarske županije.
29.8. nedjelja, Drage – Pirovac; dan devedeset i drugi
Čvrstim korakom kroz županiju najneobičnijih i ekološki najuščuvanijih dijelova Hrvatske…
Tako bi se, najkraće moguće mogla početi priča o novoj županiji koju sam “načeo” u nedjelju ujutro. Oprostio sam se od odličnih domaćina u Zadarskoj županiji, u koju sam ušao još na Velebitu u petak, 27. kolovoza, kada sam ušao u Nacionalni park Paklenica, prema Ramića dvorima. Družio sam se sa mnogim ljudima, vidio prirodne ljepote i prešao preko 100 kilometara kroz ovu županiju. U mnogome su pomogle gđa. Mihaela Kadija i gđa. Nina Štohera-Marnika iz TZ Zadarske županije, koje su mi pronašle mnoga noćenja na putu.
Istim poslom se bave i gđa. Željana Šikić, direktorica TZ Šibensko-kninske županije i gđa. Nikolina Staničić, koja sve operativno koordinira sa ljudima na terenu, tako da sam proteklih 5 dana, a i sljedeća 2, prilično bezbrižno bio posvećen “samo” hodanju. U Šibensko-kninsku županiju ušao sam prije Draga, a izaći ću nakon Rogoznice.
Županija u kojoj sam sada, nalazi se u središnjem dijelu sjeverne Dalmacije, a obuhvaća najljepše hrvatske otoke, povijesno i zemljopisno najvrjedniji dio obale Jadrana, te prostranu, krševitu Zagoru. Zahvaljujući rijeci Krki koja protječe njenim središnjim dijelom, na jedinstven su način raznoliki krajolici povezani u osebujan spomenik prirode, ali i ukupne ljudske i hrvatske nacionalne povijesti. Na sjeveru županije je planina Dinara s istoimenim najvišim planinskim vrhom Republike Hrvatske (1.831m), a na jugu, daleko na pučini mora svjetionik Blitvenica. Na istoku se prostiru primoštenski vinogradi u kamenu, Rogoznica, a na zapadu Murter i Kornati. Šibensko-kninska županija obuhvaća ukupnu površinu od 5.670 četvornih kilometara, od čega kopnena površina iznosi 2.994 četvornih kilometara.
Ono što povezuje gore navedene županije je jedan park prirode, o kojem sam već pisao prošli puta, Vransko jezero. Prošao sam pored jezera i spustio se u Drage u subotu popodne. Kada sam nastavio prema Pirovcu, u nedjeljno jutro, nakon 8 kilometara ravnog puta, između mora i jezera, naišao sam na još jednu vodenu “prepreku”, vrlo neobičnu konstrukciju napravljenu ljudskom rukom. Radi se o kanalu Prosika.
Prosika je kanal koji je prokopan 1770. godine radi melioriranja močvarnog i zaraslog Vranskog polja. Posao je započeo knez Franjo Borelli Vranski, a nastavili njegovi potomci. Prvi je hidrotehnički zahvat. Radovi na prokopu kanala počeli su 1752. godine. Kad je kanal prokopan, razina Vranskog jezera pala je za stalno za tri metra, a vodeni val koji je tad nastao, završio je sve do Betine na obližnjem otoku Murteru. Kanal je omogućio preporod vranskog feuda. Prvotna širina kanala bila je 4 metra i bio je znatno plići nego danas.
Koncem 19. stoljeća kanal više nije bio dovoljno propustan, pa su izvedeni novi radovi kojima je kanal neznatno produbljen. Godine 1948. postavljen je konačni profil kanala širine 8 metara i praga od 30 centimetara iznad mora. Na ušću Prosike u more instaliran je “depožit”, od čega su danas ostali samo ostatci. Depožit je bio namijenjen za izlov migratornih vrsta (jegulje i cipla) te šarana u mrijestu.
Mirnim tempom, nastavio je Zvonko još 4 kilometra i stigao do Pirovca.
Pirovac je srednjovjekovno naselje i utvrda najstarijeg hrvatskog plemstva, tradicije mediteranske poljoprivrede i turističko-klimatološko-rekreacijsko središte.
Pirovac je živopisno mjesto koje je priroda obdarila smještajući ga na obalu između mora i Vranskog jezera. Nalazi se u zaljevu kojeg karakterizira neobična činjenica da je more unutar njega 4 stupnja toplije od prosjeka Jadranskog mora. Na ovom području dominira blaga klima koja omogućava lijepa, topla ljeta i blage zime. Obalu ocrtava njena razvedenost sa brojnim uvalama u kojima su se smjestile kristalno čiste kamene i šljunčane plaže i otoci na čijem arhipelagu se smjestio Nacionalni park “Kornati”.
Ovo je mjesto koje će vam omogućiti da se sami zaputite u otkrivanje skrivenih ljepota. Šetnje prekrasnom prirodom, biciklističke vožnje, bavljenje sportskim i rekreacijskim aktivnostima, jedrenje, ronjenje, upoznavanje povijesno-kulturnih starina, dalmatinskih specijaliteta…brojne su mogućnosti za ugodan odmor i uživanje. Pirovac krase brojne znamenitosti koje su odraz duha jednog vremena kada je ovo područje bilo značajno središte vitezova templara. Stari dio mjesta na samoj obali sa svojim srednjovjekovnim zidinama i “Vratima sela” jedan je od najzanimljivijih simbola Pirovca i slika vašeg fotoaparata. Upoznajte staru jezgru, zavirite u skrivene “kale” kamenim ulicama koje čuvaju trag na proletjela stoljeća.
Koliko mi tijelo i noge dopuštaju svakoga dana nakon hodanja, obiđem mjesto mojeg dnevnog cilja. Proučim što bi se trebalo vidjeti, pričam dosta o tome sa Željkom, sjednem negdje na okrjepu, popričam sa lokalnim ljudima, pitam ih kako su, čime se bave i nastojim saznati neke činjenice o povijesti, zgradama, kaštelima, lokalitetima. Ako vas nešto još više zanima o Pirovcu, svakako posjetite odličnu web stranicu TZ Pirovac.
30.8. ponedjeljak, Pirovac – Vodice; dan devedeset i treći
Na nešto dužoj dionici predviđenoj za početak 14. tjedna na putu, izašao sam iz Pirovca, i uputio se glavnom prometnicom do poznatog rotora, nekih 4 kilometra van grada, gdje se račvaju putevi prema Vodicama, Tribunju i otoku Murteru. Tu se nalaze i dva odlična restorana, koje ovom prilikom nećemo reklamirati, ali provjereno relativno nedavno, i janjetina i odojak su odlični. Skrenuo sam desno, prema Murteru, odnosno Tisnom, no tim putem se sa manje prometa, može doći i do Vodica, a put vodi kroz Tribunj. Grad u kojem svako ljeto odmara i naš proslavljeni slikar i trkač Milan Komljenović.
Osim lokacije ljetnikovca poznatog slikara, Tribunj je pitoreskno dalmatinsko mjesto s pripadajućim naseljem Sovlje. Smjestilo se u srcu obale Šibensko – kninske županije. Posebnost Tribunja upravo je njegov geografski položaj i podijeljenost na urbani kopneni dio i poluotočnu povijesnu jezgru unutar koje se danas nalaze zgrada Općine, ured Turističke zajednice, pošta, župni ured, kulturni dom te nekoliko ugostiteljskih objekata različite primjene. Autentičnu sliku zbijenih kuća i uskih uličica odlično upotpunjuje predivni pogled na dva otoka tribunjskog arhipelaga – Lukovnjak i Logorun.
Iako se zadnjih desetljeća okrenuo turizmu, Tribunj je i danas prepoznatljiv po ribarstvu i maslinarstvu, dvije glavne gospodarske grane koje su othranile domaće stanovništvo. Prema zadnjem popisu stanovništva iz 2011., Tribunj broji 578 kućanstava s ukupno 1.526 stalnih žitelja. Zaleđe Tribunja s uređenim poljskim i biciklističkim putovima i stazama što isprepleću tipične dalmatinske nasade vinove loze i maslina i tako vode posjetitelje do nekoliko vidikovaca u brdu Križine, pozivaju sve one sportskog duha – bicikliste, planinare i šetače da bolje dožive čari ovog kraja i na taj način upotpune cjelokupnu živopisnu sliku Tribunja.
Spomenimo još zašto sam na magarcu (pa ću onda valjda na konja). Poznate su magareće utrke u Tribunju! Stanovnicima primorskog mjesta Tribunja i njihovim gostima ova je jedinstvena utrka događaj na kojem se svi dobro zabavljaju, a ona je upravo i razlog dolaska velikog broja posjetitelja u Tribunj prvog dana kolovoza. Utrka magaraca čini se jednostavnim zadatkom jer sve što trebate napraviti jest stići do cilja jašući milog magarca. Međutim, magarac je nadaleko poznat po svojoj tvrdoglavosti i inatu te mnogi natjecatelji često neuspješno pokušavaju nagovoriti ovu neodoljivu i vrijednu životinju da se uopće pomakne s mjesta, što samu utrku čini zabavnijom i urnebesno smiješnom svim gledateljima.
Bilo je krajnje vrijeme da nastavim prema obližnjim Vodicama, koje su već vrlo poznato turističko mjesto i meka mnogih ljubitelja prirode, otoka koji se nalaze ispred ovoga mjesta i svega što je u blizini. Prva naselja razvila su se u zaleđu Vodica još u pretpovijesno doba. Cesta kojom ulazite u grad sa lijeve i desne strane skriva naše korijene i povijest kojom je uvjetovan današnji život na ovom prostoru. Rakitnica, Mrdakovica, Pišća, Kamena i Okit, danas su imena plodnih imanja naših vrijednih težaka, a nekada su bili stanovi i sela u kojima se radilo i živjelo. Brojni materijalni dokazi svjedoče o kontinuiranom životu u ovim poljima još od željeznog doba.
Čini se da je ovuda, preko Nadina do Zatona, prolazio važan rimski trgovački put duž kojega su iznikla mnoga naselja. O tome nam kazuju arheološka istraživanja u Dragišićima i istraženi lokalitet u Velikoj Mrdakovici gdje su nađeni ostaci predrimskog naselja i liburnske nekropole iz 4. st. prije Krista. Bogati nalazi staklenih posuda, a vjeruje se da se radi o najvrjednijoj zbirci te naravi na području čitavog rimskog carstva, govore nam da se radi o značajnom naselju koji će mnogi poistovjetiti s Arauzonom o kojoj piše Plinije.
Težaci, bogobojazni radišni ljudi podigli su crkve na svojim grobljima u blizini obitavališta. Tako su stanovnici Mrdakovice i Pišće podigli crkvu sv. Ilije 1298. godine koja je posvećena tek 1493. godine. Susjedno naselje Rakitnica, spominje se 1251. godine kao dio imanja slavnih Šubića. Ljudima je bilo daleko odlaziti čak u Dazline na mise, često su zbog nevremena ili drugih nevolja bili prisiljeni pokapati svoje mrtve bez posljednje pomasti, pa su dugo nastojali podignuti vlastitu crkvu. Napokon, gradnja započinje 1415. godine, ali je ubrzo prekinuta zbog nesuglasica oko posjeda.
Nakon više od 300 godina Turskog maltretiranja, nakon konačnog odlaska Turaka, selo prosperira, gradi se sve više kuća i izvan gradskih zidina. Stanovništvo naglo brojčano raste i crkvica sv. Križa postaje premala da bi primila sve vjernike. Odlučeno je da se gradi nova župna crkva u središtu . Gradnja počinje 1746. i traje do 1749. godine, a majstor je poznati barokni graditelj Ivan Skoko. Uz crkvu gradi se zvonik, majstor je Vicko Macanović iz Dubrovnika. Vodice postaju samostalna općina 1891. godine i uključuju Dražice, Pišću, Okit, Rakitnicu, Stajice, Vrbice i Tribunj. Sve više napreduju i jačaju kao gospodarsko i upravno središte.
Danas su Vodice poznato turistički centar, najpoznatiji na srednjem dijelu Jadrana. I to ne slučajno. Tako je otkada su se Vodičani odlučili za ovu granu privrede, dakle već punih 50 godina.
Imao sam dogovoren smještaj preko TZ Šibensko-kninske županije, no, naravno da sam sreo nekoga poznatog, a i da nisam, upoznao bih nekoga novog! Sreo sam poznanika iz Samobora, Sitta Josipa, koji je također i član mojeg HPD Japetić, koji je na ljetovanju sa suprugom Mirjanom. Primili su me kao svoj svoga, počastili, pogostili, htjeli i da spavam kod njih, no već sam imao sve riješeno pa sam uljudno odbio. Hvala Samoborci!
31.8. utorak, Vodice – Šibenik; dan devedeset i četvrti
Utorak je bio predviđen za jedan od ljepših poteza ove središnje dalmatinske županije, nekih 13 kilometara, kada se ide preko Srime, no što zbog nekog lošeg osjećanja od prethodne večeri, što zbog blizine magistrale, što zbog bojazni da mi ne bude loše, nastavio sam iz Vodica odmah prema Šibenskom mostu i prošao sjevernije od Srime u koju se onda više nisam spuštao. Divio sam se čudu arhitekture!
Šibenski most je armiranobetonski lučni most preko Šibenskog zaljev na Jadranskoj magistrali, u blizini uljevanja rijeke Krke. Šibenski je most jedan od najznačajnijih naših mostova jer sadrži armiranobetonski luk koji je prvi na svijetu u cijelosti izveden konzolnim postupkom, bez skele oslonjene o tlo. Luk je građen betoniranjem odsječaka od 28 m na čeličnoj skeli koja je vješaljkama bila preko vrha stupa nad petom luka sidrena u upornjaku na kraju mosta. Čelična je skela premještana s pomoću plovne dizalice. Raspon luka iznosi 246 m. Most je građen u razdoblju 1964.-1966. Projektant mosta bio je Ilija Stojadinović. Pušten je u promet 27. srpnja 1966. U jesen 1991. tijekom Domovinskog rata most je pogođen s nekoliko granata, ali šteta nije uzrokovala prekid prometa.
Već tri kilometra nakon što prođete most, počinju poznati kvartovi Šubićevac, Varoš, Baldekin…grad Šibenik! Krešimirov grad! Naravno da je našim generacijama i sportski nastrojenim ljudima odmah na pameti Dražen Petrović. No povijest ovoga grada je iznimna i veličanstvena. Malo je gradova da se mogu pohvaliti sa takvim bogatstvom sakralnih objekata. Šibenik je grad sa 24 crkve! 12 je u Službi Božjoj, a 6 u nekoj drugoj funkciji.
Katedrala sv. Jakova u Šibeniku jedno je od najznačajnijih i najljepših graditeljskih ostvarenja u Hrvatskoj te je 2000. godine uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Građena je više od stotinu godina, tijekom 15. i 16. stoljeća, a jedinstvena je po tome što je kompletno izgrađena od kamena i to bez korištenja vezivnog materijala. Najznačajniji graditelji katedrale su Juraj Dalmatinac i Nikola Firentinac. Tijekom stoljetnog razdoblja gradnje katedrala je nastajala izmjenama triju različitih stilova: gotičkog, gotičko-renesansnog i renesansnog. Ljepotom se posebno ističe impozantna kupola koja je bila pogođena u Domovinskom ratu, a danas je svojevrsni simbol Šibenika. Katedrala je poznata i po ikonografskim inovacijama među kojima posebno mjesto zauzimaju skulpture 71 glave na vanjskom dijelu svetišta za koje se smatra da su individualni portreti suvremenika Jurja Dalmatinca.
Šibenik osim poznatog dvostrukog bedema ima i nekoliko odlično očuvanih tvrđava, od kojih je nadaleko najviše eksponirana, potpuno obnovljena tvrđava Svetog Mihovila, koju sam i posjetio, a koja je pozornica za najupečatljivije glazbene poslastice ovog muzikalnog grada našeg dragog Arsena. Tvrđava sv. Mihovila smjestila se na povoljnom položaju podno kojeg se razvio srednjovjekovni Šibenik. Izgrađena je na strmoj stijeni, sedamdesetak metara iznad razine mora, koja kontrolira i brani ušće rijeke Krke, ali i druge važne prometne pravce prema sjeveru i jugu Dalmacije. Arheološki nalazi sugeriraju da je pružala zaštitu lokalnom stanovništvu još od doba Ilira. Ime duguje crkvi posvećenoj arkanđelu Mihovilu, koja se od najranijeg doba nalazila unutar tvrđave. Simbolička veza tvrđave i grada vidljiva je na više razina – od zidova tvrđave potekli su gradski bedemi koji su okruživali i stoljećima štitili Šibenik, a sveti Mihovil je od najranijeg perioda nebeski zaštitnik grada. Te dvije tvrdnje jasno su pokazane na najstarijem gradskom pečatu iz 13. stoljeća, koji prikazuje arkanđela kako bdije nad gradskim zidinama. Stoljećima zatvorena i nedostupna građanima, u 21. stoljeću ovaj najstariji gradski spomenik konačno dobiva novu funkciju. Revitalizacija fortifikacijskog kompleksa Tvrđave sv. Mihovila započela je 2012. godine infrastrukturnim radovima na površini od 2600 m2. U sklopu projekta izgrađena je velika ljetna pozornica s 1077 mjesta te su uređeni podzemni prostori. Utvrda je otvorila vrata svojim posjetiteljima 2014. godine s bogatom ponudom kulturnih, glazbenih i scenskih događanja, prepoznata kao jedna od najprestižnijih pozornica u regiji te nezaobilazna destinacija kulturnog turizma.
Tvrđava sv. Mihovila je simbol od neprocjenjivog kulturno-povijesnog i baštinskog značaja za grad Šibenik i Republiku Hrvatsku. Kao obnovljeni kulturni spomenik, tvrđava je danas jedan od glavnih pokretača razvoja grada s ciljem osmišljavanja i pružanja novih kulturnih, edukativnih, glazbeno-scenskih i drugih zanimljivih programa.
Šibenik je zasigurno grad vrijedan dužeg boravka u nekom od mnogobrojnih hotela i manjih smještajnih objekata, no morao sam dalje. Iskoristio sam koliko sam stigao, moji ljubazni domaćini su me smjestili u Hotel Jadran, na čemu sam zahvalan TZ Šibensko-kninskoj i svima koji su sudjelovali u organizaciji mojeg prolaska kroz ovu županiju. Sutra idem do Grebaštice. Slijede još Primošten i Rogoznica, A onda 14 dana kroz Splitsko-dalmatinsku županiju, gdje moja logistika već radi na organizaciji pomoći da što lakše prođem svoj put prema Prevlaci. No, o tome u sljedećim danima i tjednima sve do 2.10. kada je nekakav proračunati dan završetka puta, ako sve bude po planu. No, samo polako, bez pritiska…tek sam prošao 1400 kilometara!
1.9. srijeda, Šibenik – Grebaštica; dan devedeset i peti
Napuštajući Krešimirov grad preko istočne periferije, kretao sam se u srijedu prema prvom mjestu na 15 kilometara dugoj ruti prema Grebaštici. Valjalo je proći Brodaricu i Žaborić, koje spaja ili dijeli jedan veliki zaljev Morinje i Morinjski most. Vratit ću se na most kasnije. Došao sam brzo do Brodarice, udaljene od Šibenika svega 5 kilometara.
Brodarica je novo naselje nadomak Šibenika u kojem se većina stanovništva bavi turizmom. U Brodarici se nalazi veliki broj privatnih apartmana te nekoliko kuća za odmor s bazenima, kampovi te pansioni. Ima 4 km dugu obalu duž koje se nalaze šljunčane plaže, trgovine, restorani i caffe barovi, a služi i kao šetnica odnosno lungo mare. Brodarica je 300 metara udaljena od otočića Krapnja koji je zapravo povijesno središte ova dva morem razdvojena, ali ipak neraskidivo vezana mjesta.
Zašto spominjem otočić Krapanj? Pa ja, kakav sam znatiželjan, susretljiv, blizak s ljudima i željan avanture na mom jedinstvenom putu, nisam razmišljao puno kada sam saznao da privatnom taxi barkom mogu dohvatiti ovaj zanimljiv otočić za svega 6 kuna. Sjeo sam na prvi brodić i dospio preko!
Otok Krapanj najniži je i najmanji naseljeni otok na Jadranu. Površine je svega 36 hektara. Najviša mu nadmorska visina ne prelazi 1,25 m. Udaljen je od kopna svega 300 m. Krapanj je otok stoljetne tradicije ronilaštva, spužvarstva i ribarstva. Njegovo središte čini naselje od uglavnom kamenih kuća, koje tvore splet uskih kamenih uličica, karakteristično za dalmatinsko podneblje. Iz te se mreže izdvaja stoljetna borova šuma i samostan Sv.Križa, u čijem muzeju se čuvaju brojni eksponati koji svjedoče o životu Krapnja u prošlim vremenima. Nekoć su lovili spužve, a sada broje turiste. Na Krapnju, najnižem školju na Jadranu, početkom prošloga stoljeća živjelo je 1560 stanovnika, a danas ih je tek 135.
Upoznao sam nekoliko stanovnica i stanovnika ovog autentičnog otočića. Upoznao sam ne jednu, nego dvije Katarine. Jedna radi u galeriji spužava i suvenirnici Židak. Glavno je svojstvo prirodne spužve to što nema statičkoga elektriciteta i zato upravo u kozmetici ima široku primjenu. Nekoć su se spužve lovile i velikim ostima u vodama Žirja i drugih naših otoka, ali i na širem prostoru Sredozemlja. Ronioci su došli kasnije, prije šezdesetak godina. Druga Katarina na fotografiji sa mnom došla je čak iz Los Angelesa gdje živi, a pokazuje specifičnu spužvu pod imenom veliko uho, koja je vrlo tražena. Valjalo se poslije toga okrijepiti, pa sam otišao u in mjesto na otočiću, u caffe Porat.
Tamo sam upoznao vlasnika Ivana, koji je inače iz zagrebačke Dubrave, a došao je na ovaj mali otočić na dvije godine okušati život u tako maloj sredini u suprotnosti od velikog velegrada iz kojeg potječe. Inače u priči sa mnom, Ivan je otkrio da mu je velika želja oploviti svijet! Sretno!
Valjalo je poći dalje, nazad na kopno pa lagano prema zaljevu Morinje, točnije preko njega Morinjskim mostom. Smjer Žaborić! No, u prolasku mosta “omelo” me je trubljenje nekog bijelog automobila, odnosno vozača za volanom istog. On me prepoznao, a naši Samoborci će prepoznati i njega. Bio je to Sanjin Mrkić, poznanik, trkač iz Samobora, koji zajedno sa suprugom Marijanom vodi Planinarski dom Ivan Sudnik na Velikom Dolu, o kojem sam pisao prije nekih skoro dva mjeseca.
Žaborić je gradsko naselje grada Šibenika, smješteno uz magistralnu cestu 10 kilometara južnije od Šibenika u smjeru Splita. Nastalo je izdvajanjem stanovništva s otoka Krapanj počevši od 1857. godine, pod pretpostavkom da su željeli biti bliže svojim poljima koja su obrađivali u samom Žaboriću, odnosno u Donjem polju gdje su vinogradi. Jedno je od omiljenih turističkih odredišta Šibensko-kninske županije. Prepoznatljiv je po uređenim prirodnim pjeskovitim i šljunčanim plažama, te po kristalno čistom moru, što svake godine privlači sve veći broj domaćih i stranih turista. Svojom ljepotom posebno se ističe uvala poznata kao Mrzla vala, koja je jedan od prirodnih bisera Šibensko-kninske županije. Prošao sam brzo kroz Žaborić i stigao pred Grebašticu, koja je bila cilj hodanja za danas. Trebao sam naći Apartman Lavanda, vlasnika Ivice Bačelića, kojeg je angažirala TZ Šibensko-kninske županije, koja podupire moj put kroz ovu živopisnu županiju.
Ivica, moj današnji domaćin ima rođaka Josipa, koji ima bertiju, a meni je trebala okrjepa nakon hodanja i tako smo se nas dvojica zapričali o svemu i svačemu, ali i o mojem putu, koji traje već više od 3 mjeseca, a danas je otprilike mjesec dana do kraja, ako sve bude u redu. Već se rade planovi za 14 dana kroz sljedeću, Splitsko-dalmatinsku županiju, o čemu smo pričali u Restoranu Delfin, gdje su me Ivica i Josip odveli na ručak, a pretvorilo se to i u večeru. Pravi domaćini!
Grebaštica je jedinstvena po spoju kristalno čistog mora i guste borove šume brda Jelinjak, i glasi kao jedna od najdužih uvala hrvatskog dijela Jadrana smještena svega 15 km južnije od Šibenika. Naseljena od davnih rimskih vremena, Grebaštica danas broji oko 900 stanovnika, koji se uglavnom bave pružanjem usluga u turizmu.
Svakako najupečatljiviji simbol samog mjesta je obrambeni srednjovjekovni bedem, koji se nalazi na poluotoku Oštrica, a koji predstavlja jednog od dva kulturna spomenika na području Grebaštice pod zaštitom Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
2.9. četvrtak, Grebaštica – Primošten; dan devedeset i šesti
Danas me čekalo 12 kilometara što starom šetnicom, što magistralom, no najveći dio novom, prekrasno uređenom šetnicom nekoliko kilometara prije Primoštena od smjera Grebaštice. Prošao sam i pored plaže Dolac. Sreo sam na šetnici i Hrvaticu iz Njemačke, nepoznatog imena i popričao o svom već nadaleko poznatom putu.
U daljini je također vidljiv Barilac, otočić u Jadranskom moru, jugozapadno od Primoštena, oko 2 km ispred obale. U primoštenskom kraju poznati su tragovi veoma rane ilirske, grčke i hrvatske naseljenosti. U srednjem vijeku, tj. u desetom stoljeću, ovaj je kraj poznat pod nazivom Primorje (Parathelesije), a u novije doba, sve do kraja 19.st. spominje se kao Bosiljine. Od Bosiljina nastala su dvije regije: primoštenski i rogoznički kraj. Premda ima povjesnih rupa, prema Kačiću je nedvojbeno da ovo područje 1386. godine nastavaju preci sadašnjeg stanovništva koji su pred najezdom otomanske sile bili prisiljeni uzmaći iz Bosne. 18 obitelji na ovim prostorima našlo je svoj novi dom. Formiraju nova naselja uz kraška polja i tako nastaju najstarija naselja Prhovo, Kruševo i Široke. Uvjeti za stalan i siguran život postojali su sve dok se nisu zaredali upadi turskih četa iz dublje zagore i iz Bosne od kraja 15. st. i kasnije. Tako se oko 1480. god. pučani Prhova, Široka i Kruševa sklanjaju pred turskim upadima i pljačkom na obližnji otočić “Gola Glava” (Caput Cista) gdje su osnovali novo naselje – Primošten. Naselje koje je na otočiću izgrađeno kao pribježište, prvi se put pod hrvatskim imenom, Primošten, spominje 1564. god. Već tada je otočić s naseljem bio prema kopnu zaštićen obrambenim zidom i s kopnom komunicirao preko pokretnog drvenog mosta. Otočić je dakle, primošten, od čega novom naselju i potječe ime Primošten.
U drugoj polovici XX stoljeća, poput Amerike, Primošten biva otkriven za posve drugačiji način razmišljanja i življena. Grupa esperantista pod motom “Sunce, more, prijateljstvo, zdravlje” duboko je udahnula europsku i svjetsku integracijsku udrugu kada ni Europa ni svijet nisu o tome ni sanjali. Na poluotoku Raduča nastaje svjetska asocijacija koja pod navedenim motom uređuje međunarodne vrtove donoseći zemlju sa svih kontinenata i zemalja. Tada Primošten postaje top destinacijom interkontinentalnog druženja svih ljudi dobre volje bez obzira na boju, rasu, vjeru, stas, izgled, vlast i moć. Za boravka u Primoštenu svi su bili jednaki. Ovo je bio početak za promišljanje razvoja turizma na ovom prostoru. Kada su marljivi Primoštenci, ponovno svojim golim rukama, zadovoljili osnovna tri elementa za razvoj turizma (struja, voda, prometnice) postavili su temelje za turistički razvoj.
Restoran “Kremik” otvoren je 1956. godine. Već tada mještani se počinju baviti kućnom radinošću (najam soba). 1962.na poluotoku Raduča podignut je kamp s restoranom. U početku je to bila oaza samo za esperantiste. Tada su se izgradila i četiri paviljona simboličnih imena, Jupiter, Mars, Saturn i Venera, zacrtavajući time interplanetarni turizam kojem smo danas i sami svjedoci .
- izgrađen je prvi hotel Raduča kapaciteta 250 ležaja, te se ujedno otvara i poznati restoran Vila Fenč. Godinu kasnije izgrađeni su hoteli Zora i Slava. 1970. turistička ekspanzija probija poluotok Raduču te se za potrebe gostiju u kućnoj radinosti otvara depadansa sa restoranom, samoposlugom i poštom. 1971. otvara se luksuzni hotel Marina lučica koji je sve do 1991. bio raj za naturiste. Potom slijedi izgradnja Auto kampa Punta maslina i Marine Kremik.
Crkva Svetog Jurja, groblje s pogledom, crkvica Svetog Lovre sa spomenikom don Ivanu Šariću, spomenik težaku samo su neka mjesta koja sam danas posjetio da vam približim ovaj živopisan i neobičan gradić na otočiću koji je primošten.
Link na svakodnevne priče sa mog puta je: https://svijetlastranaplanine.com/
Link na Blogosferu VL: https://blog.vecernji.hr/zvonko-maduna/cvrstim-korakom-kroz-zupaniju-najneobicnijih-i-ekoloski-najuscuvanijih-dijelova-hrvatske-12636
