Za obići ovu stazu nije potrebno puno, samo malo dobre volje, jer ona nudi sve na jednom mjestu: prekrasne vidike, rekreaciju i odmor.
Zaposleni čovjek današnjice želi samo bokun mira i sreće, mjesto i vrijeme da se opusti i uživa. Neki svoje slobodno vrijeme rado provodi u svom dvorištu, okružen cvijećem koje je sam zasadio veseljem u njega prima svoje prijatelje. Drugi se pak vole ogrnuti nekom novom proljetnom kolekcijom iz ormara, pa ovo proljetno sunce upijaju ispijajući kavice i pivice na terasi nekog ugodnog caffea. Neki od nas taj užitak pronalaze na mnogim prelijepim mjestima koja nam je Bog dao da vidimo ako pokažemo samo malo voljnosti da ujuto uranimo i nogama laganim dosegnemo to čarobno mjesto gdje ćemo pronaći sve što želimo.
Jedno od takvih mjesta je i Staza Degenije, tek maleni dio veličanstvenog Velebita, kojeg smo nas 13 (oduvijek moj sretan broj) odlučili učiniti svojim centrom svijeta ove nedjelje.
Staza nije niti duga niti naporna, tek 10-ak km i savladavanje visinske razlike od 500tinjak m/nv, ali za potpuni užitak preporučam da odvojite najmanje 5 h.
Kada smo se uputili ovom stazom nismo niti zamisliti mogli što ćemo sve putem vidjeti. Prvo proljetno sunce učinilo je ovaj čudesnim izletom. Na početku nas je dočekao veliki pas ovčar i pratio nas dio puta dok nije pronašao jarića pobjeglog iz svog tora i pružio nam malo seoske idile i životinjske pedagogije. U nastavku je staza posuta cvjetovima ljubičica, pa smo pomislili da smo zalutali na neku novu planinarsku obilaznicu, koju ćemo nas trinaest posvetiti ovoj proljetnici.
Kada smo se izdigli nad kanjon otvorili su se neslućeni prizori koji ti izmame uzdah. I nema tog dokumentaraca koji će to za tebe napraviti. To je trenutak u kojem ti srce zaigra od zahvalnosti jer si tu.
Još jedan nesvakidašnji prizor su dva poskoka, nesumnjivo muški i ženski, totalno nesvjesni naše prisutnosti, otplesali ljubavni ples pred našim očima. Vjerujem da bi bilo vjerodostojnije da smo uspjeli snimiti video, ali smo se samo pukim slučajem našli na tom mjestu i od silnog uzbuđenja dobro je da je bar netko (u ovom slučaju Joža) bio dovoljno priseban da bar “okine” fotku.
Tijekom spusta, po kamenitoj stazi, ostvario se i san. Naime, na svim mogućim kanalima informiranja vidjet ćete da je Velebitsku Degeniju moguće vidjeti tijekom travnja do lipnja, pa je oduševljeno bilo kada sam je uspjela pronaći u punom cvatu krajem ožujka.
I na kraju, izlet smo završili onako kako su nas naučili naši prekaljeni planinari-učitelji, uz more – točajući noge!
Trinaest veličanstvenih: Martin, Dino, Edi, Snježana, Mario, Kornelia, Anita, Joža, Romana, Jasna, Igor, Zvone i Daniela
Fotografije: Josip Ranogajec i Daniela Čupić
