Kasno navečer u nedjelju, 15. travnja 2018, dvadesetak umornih ali sretnih planinara se vratilo u Samobor.
Od čega su bili toliko umorni, i kako su mogli biti istovremeno i toliko sretni?
Ovu zagonetku nije teško riješiti, ako znate da smo dan prije, u subotu rano ujutro, bili na završnom izletu Planinarske škole, zajedno sa mnogobrojnim prijateljima. Odvezli smo se do Kanjona Čikole kod Drniša. Prije tri godine je niz kanjon napravljena ferata u dužini od četiri kilometra. Tu smo proveli nezaboravne trenutke spuštajući se kanjonom dolje prema rijeci i onda se penjući gore do vrha kanjona, što je trajalo nekih tri sata. Zahvaljujući Danieli koja je to sve organizirala te Nikoli, Slavenu i Mireli, koji su nam pomogli oko opreme za penjanje, puno vode i istraživački duh, i sve se to isplatilo. Svi su došli živi i zdravi do kraja kanjona, bogati za jedno novo divno iskustvo.
Tada nam se pridružio lokalni vodič Ivo, i nakon nužnog osvježenja u kafiću krenuli smo dalje za Ključicu, srednjovjekovnu tvrđavu na stijeni iznad Čikole. Ona se često vidi na slikama Nacionalnog parka Krka, ali nije lako doći do nje: nema cestovnog puta, i staza nije markirana. Ali ovako, nad poljem u svim bojama mladog zelenila, je stvarno nešto za pamtiti.
Pred sumrak smo bili dobrano gladni i žedni (jer je naravno bio sunčan i lijep dan, baš kako treba), pa je bilo krajnje vrijeme da se odvezemo do planinarskog doma na Promini. Kakav dom! Lijep, čist, uredan i sa jako ljubaznim osobljem, bio je pravi užitak boraviti tamo. Nosili smo pola samoborske mesnice sa sobom, tako da je Dinko dao sve od sebe da to pripremi na roštilju, što je majstorski učinio.
Čovjek bi pomislio da bi to bilo to što se tiče planinrarenja tog dana, ali ma kakvi. Još smo otišli do špilje Liluša, budući da nam je Ivo sve bio pripremio. I eto, spustili smo se po planini po mraku tražeći tu mračnu špilju. Nekako smo se uspjeli spustiti dolje uz pomoć konopaca, i stvarno je bila lijepa. Onda opet gore do doma uz pomoć baterija. Mladi sudionici su potom nastavili druženje pred domom, dok smo se mi manje mladi bacili u krevet i uživali u dobro zasluženom snu.
Sutradan, šta ćemo drugo nego do vrha Promine! Lijep pogled, na jednoj strani Knin i Dinara, na drugoj Drniš. Ali da bi vidjeli obećanu Italiju i Jadran morati ćemo pričekati neki vedriji dan. Hvala najljepša Danieli i drugim organizatorima koji su nam dva puta morali organizirati izlet (zbog katastrofalnih vremenskih uvjeta u veljači).
Hvala takodjer Nikoli, Slavenu i Hrvoju (mada nije bio na ovom izletu) što su nas naučili koliko je čarobno penjanje po stijenama.
