Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.

Prijava
Glavni izbornik
Alpinistička škola na Gorskom zrcalu

Alpinistička škola na Gorskom zrcalu

Gorsko zrcalo je okomita uglačana ploha rasjeda u mramoriziranim vapnencima, visoka oko 20 m i široka oko 10 m. Nekada davno stijena se raspukla i skliznula udesno, što se vidi po horizontalnim, blago ukošenim pukotinama na inače glatkoj površini rasjedne plohe. Nedaleko stijene teče Stari potok (koji se malo niže spaja s Novim potok te tvore izvorišni sastanak potoka Trnave) kraj kojeg je sagrađeno malo sklonište nazvano po Milanu Matovini, Hrvatskom penjaču koji je poginuo na Rocky Mountainu.
 
Penjačka povijest počinje 60-tih godina kada su Anton Filipčić i Neđo Jakić tehničkim penjanjem prvenstveno ispenjali Centralu (središnji dio stijene Gorskog zrcala). Nakon toga ispenjano je još nekoliko tehničkih smjerova i Gorsko zrcalo postaje vježbalište alpinista, speleologa i gorskih spašavatelja, alpinista školaraca.
 
I tako smo se mi, prva generacija alpinista školaraca Japetićanaca, na naš drugi izlet uputili upravo tamo, 22.04.2012. U školi marljivo učimo nas 10 školaraca: Snježana, Ivana, Višnja, Anita, Joža, Dragec, Hrvoje, Nikola, Jankec i ja. Gorsko zrcalo ostavilo je pri mojem prvom susretu s njim dojam velikog, moćnog, lijepog, jedinstvenog, glatkog, visokog… jako visokog… prirodnog fenomena. Okoliš u kojem se smjestio potpuno mu je ravnopravan u ljepoti. Nakon što sam dobro promotrila naše mjesto boravaka, udahnula duboko šumski zrak, zadovoljna sam i jedva čekam kada će početi ono zbog čega smo tu, za danas su nam naši Jakopci svašta pripremili, primjećujem da su i moji prijatelji školarci u istom raspoloženju.
 
Dakle, palačinke od mame Šefković brzo su nestale, u želucima školaraca gladnih novih znanja (i palačinki) i krenulo je ponavljanje čvorova. Od velike pomoći su nam, osim Ivanke i Tomice, i Maja, Martina, Zoki, Mirjana, Klaro i Igor. Svaki od njih po svojem zaduženju ili bježe u šumu sa hrpom opreme na sebi ili ostaju s nama petljati zamke. Nakon izvjesnog vremena niz glatku stijenu gorskog zrcala spuštaju se konopi, po jednom od njih i Tomica. Sa stijene bliže nama Igor spušta još jedan konop. Danas ćemo trčkarati i učiti se alpinističkim tehnikama na 4 punkta. Nabrojati ću ih redom kojim sam ih ja prošla. ABSEIL (spuštanje po užetu), TEHNIČKO PENJANJE (penjanje uz pomoć tehničkih pomagala), malo dalje iza stijene u šumi spuštanje po užetu starom DÜLFER TEHNIKOM, i uz pomoć KARABINERSKE KOČNICE, zadnji punkt koji posjećujem je PRUSICIRANJE ili penjanje po užetu uz pomoć čvorova, prusika.
 
Stanje je kao u mravinjaku, svi nešto rade, spuštaju se, penju, nadgledaju (sa imenikom pod miškom), čekaju, osiguravaju, trčkaraju među punktevima, uzbuđeno prepričavaju događaje, šale se, zafrkavaju jedni druge, smiju se, fotografiraju, pripremaju hranu, u jednom trenutku svi sjedaju oko stola i jedu slasni roštilj (uf, paše), opet se smiju. Ponovo se rastrčavaju i rade, zapravo uče, o tehnikama alpinizma.
 
Atmosfera koja je vladala na prva dva izleta (moram napomenuti da se definicija ovih alpinističkih školskih izleta ponešto razlikuje od one koju sam prije usvojila) je za mene, a sigurna sam da bi se i moji kolege složili, vrlo zabavna. Jer kod usvajanja tehnika potrebno im je pristupiti na ozbiljan i odgovoran način, a opet u stankama ne manjka šala i smijeha. Jednostavnije bih rekla da je Izlet na Gorsko zrcalo bio jedan aktivni, poučni izlet bez stresa sa odličnom ekipom. Pošto mi je teško opisati atmosferu i ogromnu želju za učenjem na našoj alpinističkoj školi navesti ću citat iz mail-a svog kolege Hrvoja, za kojeg se nadam da se nebu srdil.
 
"Sjedeci u uredu u ponedeljak :( osjećam potrebu pozdravit celu ekipu. Bil je jedan bas pozitivan vikend a ostali mogu bit samo bolji. Na ovom mojem kalendaru pored kompjutera je pon 23 04 udaljen od petka 27 04 samo 10 cm a to je kratko.. "jel tak cure" .. tak da iskoristite tjedan za zbavit sve kaj treba stisnut kolko ide, pa bu nam za vikend opet lepo..
 
S obzirom da ja ne padam na koljena od tereta silnih obaveza dajem psihičku podršku onima koji ce imat teške trenutke na poslu ... "Nikoli se šefovi vraćaju iz Engleske nakon tjedan dana"... te se javljam za neku od funkcija (potočki, roštilj majstor i sl.) kako bi istima bilo još lepše se opustit za vikend. Lepi pozdrav"
Ocijeni sadržaj
(1 Glasaj)
Ivanka Jakopec

Pošalji e-mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Pročitajte druge članke iz ove kategorije: « Liongrat (Cervino / Matterhorn) Na Stolu »

Napiši komentar

na vrh članka