Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.

Prijava
Glavni izbornik

Kanjavec

Juhuuu, ide se na Kanjavec! Osim zadivljujućih snježnih prostranstava oko Triglava koja su sama po sebi poseban alpski doživljaj, turno skijaški uspon na Kanjavec, kao najviši vrh u Julijskim alpama koji je dosežan na skijama, je jedinstven izazov i prava poslastica. Tura je dugačka i fizički naporna, oko 35 km okolo naokolo po alpskim skrivenim kutcima, sa nekih 2200 m uspona, i onda isto toliko beskonačno spusta.

Prognoza je bila dobra, u petak nešto kiše koja prelazi u snijeg, subota i nedjelja sunčani s nešto oblačaka, lavinska opasnost 2. Mada mi je kondicija jedva dovoljna za pola te ture, predomišljala sam se ravno 5 sekundi. Pa ko bi propustio!

Plan je da se u petak popnemo po mulatjeri na Komnu, u subotu odšetamo dolinom Triglavskih jezera do Prehodavaca, a u nedjelju skoknemo na Kanjavec i za Debelim vrhom se spustimo u Staru fužinu.

Od Koče pri Savici (653 m) krećemo u petak oko 8 navečer, kiša poprilično pada, kamenje proviruje kroz snježnu podlogu tako da ne možemo ići na skijama, nego ih stavljamo na i ovako pretežak ruksak. Sve čekam da kiša prijeđe u snijeg pa da stanem na skije, ali kiša nikako da stane. Nakon trifrtalj sata nošenja ipak stavljam skije na noge pa neka mi se cucki namoče. Ramena su mi zahvalna što nose 5 kila manje i nastavljam po ostatku od 48 serpentina, kroz Pekel gdje konačno kiša prelazi u snijeg, do Doma na Komni (1520). Treba mi 3 sata i 20 min, stižem nekih 50 minuta iza ostalih, koji su, očito, u puno boljoj formi od mene. Gore je veselo društvo, nakon pive odlazimo na spavanje oko 1, a društvo nastavlja tulum.

Do jutra mi se sve osušilo na kaminu, radijatoru, u sušioni. S Komne krećemo tek oko 9, putem koji sam dobro utvrdila na turi prije 2 godine: Na Kalu, Lopučnica, Koča pri Triglavskih jezerih (1685 m), i stižemo za nekih 3 sata. Kratka pauza na suncu koje ubrzo zamjenjuju oblaci, pa čak i par pahulja snijega. Nastavljamo Dolinom Triglavskih jezerih, okruženi Velikim špičjem i Zelnaricama, do Zasavske koče na Prehodavcima (2071 m). Taj dio moramo prtiti i tražiti idealnu putanju jer više nema špure. Ja se šlepam na kraju kolone i stižem za 3 i pol sata, pol sata iza ostalih. Zimska soba, tj zasebno sklonište pored koče, je obnovljeno i lijepo uređeno, opskrbljeno sa dovoljno deka i svjetlom! Grijanja, naravno, nema, ali skupilo se nas 6 + još 3 Slovenca tako da je temperatura u skloništu bila oko ugodnih 0 stupnjeva C.

Budi nas vedro, sunčano jutro i nastavljamo uspon na Hribarice (2306 m) i Kanjavec (2568 m), pod budnim okom jednog crvenog balona koji se digao iz Trente. Kakav li je tek pogled iz tog balona!? Trebalo bi jednom isprobati i tu varijantu. Desni Kanjavec je već poskijan, stvarno nema kutka gdje Slovenci već nisu bili! Već sam potpuno iscrpljena i čekam na Hribaricama da se ostali vrate s Kanjavca. Nastavljamo spust prema mističnom Debelom vrhu, opet stavljamo cucke da priječimo njegova strma pobočja, i konačno kreće pravi spust u dolinu. Prvo prema Lazovškom prevalu (1966 m) po skorenom snijegu koji na mjestima propada prilikom zavoja, a dalje po mekšoj podlozi, taman za ugodno skijanje sve do pastirskih starinskih kućica, sada vikendica, V Lazu (1560 m). Nakon pauze slijedi još oko sat i pol hoda kroz idiličnu crnogoricu do Koče na Pl. Pri Jezeru (1453 m), pa naporan spust uskom stazicom kroz šumu, tzv rodeo, do doline Blato (1147 m). Jedva čekam da dođemo na šumsku cestu jer me nogice više ne slušaju, a i mrak se sve više uvlači u šumu. Ali ni cesta nije neka sreća, skroz ledena sa 5-10 cm dubokim kolotrazima. Kvadricepsi vrište, skijam u plugu i pravim pauze svakih par minuta. Ipak bolje i to nego da nosimo skije još tih 7 km do Stare fužine.

Mudro smo se razdvojili još na Planini Pri Jezeru, brzi Vanja je otišao naprijed po auto, i presreo nas negdje na 2 km od Stare fužine. A sad još samo 3 sata vožnje i prije 10 smo već doma!