Ova stranica koristi kolačiće (Cookies) radi pune funkcionalnosti i boljeg korisničkog iskustva. Nastavkom pregledavanja suglasni ste s uporabom kolačića.

Prijava
Glavni izbornik
Daniela Čupić

Daniela Čupić

Sedam slapova rijeke Mirne

     Toliko je lijepih mijesta u ovoj našoj Hrvatskoj, koja bih mogla obići, a jedno je svakako na mom popisu bio Buzet, taj stari srednjovjekovni grad smješten na brežuljku iznad vrlo plodne doline najveće istarske rijeke Mirne. Stari grad Buzet nalazi se na 150 m visokom brdu iznad doline Mirne, dok se noviji dio grada, tzv. Fontana, razvija u podnožju brda.
     Danas je Buzet najpoznatiji kao »grad tartufa« zbog božanskog gomolja čija su najbolja »lovišta« u Istri smještena upravo u šumama uz dolinu Mirne.
     Ne mogu reći da ne volim dobru hranu te isprobavati nove okuse, međutim moji apetiti prelaze granice doživljaja koji prolaze isključivo kroz želudac, tako da, kada se spoje predivni vidici i lijepo vrijeme uz dobro društvo – imam sve pretpostavke za vrhunski doživljaj.
     I tako, po planu, osvanuli smo tog predivno sunčanog nedjeljnog jutra baš u Buzetu s namjerom da obiđemo stazu „Sedam slapova rijeke Mirne“.
     Iako sam znala da je Mirna nakon zime najbujnija, pa su tako i njeni slapovi tada puni snage - ipak jesen je predivno godišnje doba i ja sam je odabrala za posjet ovom pitoresknom kraju.
     Iako je u rujnu kiša danima totalno natapala Hrvatsku uzduž i poprijeko, a ja se nadala da ću nadmudriti prirodu i vidjeti slapove u listopadu, međutim, rijeka Mirna je ove jeseni, kao i inače, tek potočić i to tek u gornjem toku, dok je u dolini korito gotovo suho.
     Srećom, sam kraj je prelijep (vjerujem u bilo koje godišnje doba), a staza zanimljiva cijelom svojom dužinom (nekih 13-15 km), a pokazalo se da su i ljudi iz tog kraja srdačni i gostoljubivi, koji rado ponude stolac i osvježenje nama planinarima.

Izlet na slapove Mirne

Ova atraktivna staza prava je poslastica za ljubitelje netaknute prirode (13 km). Neki njezini dijelovi prolaze kroz razigrana korita rječice Drage i rijeke Mirne, u kojima je voda oblikovala jezerca, brzake i slapove. No jedan od najljepših ukrasa Mirne su tzv. kotle, neobična udubljenja u obliku kotlova koja je voda izrezbarila u koritu rijeke.

Obzirom na nedavno kišno razdoblje, vode nebi trebalo nedostajati, tako da preporučam fotoaparat kao obavezan dio opreme.

Isto tako, poučena iskustvom, savjet svima: ponesite rezervnu odjeću i cipele.. jer gdje ima vode - ima i mokrih gaća ;-)

Na stazi nema ugostiteljskih objekata, tako da jedan obrok i vodu prema osobnim potrebama nosimo u ruksacima. Nakon izleta planiramo navratiti u Buzet, u neku domaću konobu.

Zima, zima, e pa šta je.. ne boji se tko je zdrav!

 

 

Subota 17.12.2016., jutro, pogled kroz prozor nudi samo sivilo, maglu, inje i hladnoću... brrr, možda bi najpametnije bilo ostati doma.

Tako je vjerojatno razmišljala većina stanovnika Samobora i okolice. Ali jedan mali postotak cijenjene populacije odlučio se malo drugačije provesti dan te požurio u selo Rude koje je bilo naša polazna točka za uspon na Oštrc.

Oštrc je vrh alpskog izgleda u središtu Samoborskoga gorja. Dobro je vidljiv izdaleka i prepoznatljiv je po strmim padinama na obje svoje strane. Vršni dio nije pokriven šumom, a odlikuje se velikim strminama pa se s njega pružaju široki vidici. Visok je 752 mnv.

Bilo nas je baš lijepo vidjeti, onako od 1 godine pa na više Malih planinara Samobora, te Rudarskih Eko planinara - prvašića, u pratnji roditelja i pod vodstvom učiteljice Božice, takođe naše Japetićanke, koja već drugu generaciju malih Rudara vodi na planinarske izlete po Samoborskom gorju.

Već iz centra Ruda mogli smo vidjeti brežuljke i vrhove obasjane zimskim suncem, pa je naša grupa djece u pratnji roditelja, baka, teta i tečeca krenula cestom uz brijeg.

Hodali smo prekrasnom stazom.. lišće nam šuškalo pod gojzericama, lijevo žuborio potočić, a sunce se nesmetano probijalo kroz ogoljene krošnje stabala. Djeca po šumi traže štapove, preskaču lokvice, pronalaze tragove srndaća u zamrznutoj zemlji, udišu oštar zimski zrak i dok smo okom trepnuli, već smo se našli na Velikom Dolu.

Naravno, tu smo morali napraviti pauzu, jer djeca dobro znaju što mame imaju u ruksacima.

Dalje, prema Oštrcu, staza je strmija. Tu par roditelja svoje mališane stavljaju u nosiljke, ali trogodišnjaci i oni malo stariji bez problema savladavaju visinsku razliku. Putem izmišljamo raznorazne igrice, a noge same idu!

U planinarskom domu ugodna atmosfera: topla peć, miriše juhica, krumpirići, greblica.. Tko bi odolio? Vrijeme je prekrasno, sunčano, poneke obitelji su se odlučile za ručak na otvorenom.

Nakon ručka, naši mali planinari utisnuli su svoj prvi žig u Dječji planinarski dnevnik HPSa, koji su promotivno mogli nabaviti na ovom izletu, jer je naša draga blagajnica Kinga došla do Doma na Oštrcu kako bi naši Mali planinari dobili i svoje planinarske iskaznice.

U povratku, odlučujemo se za stazu koja do Ruda vodi preko Braslovja, tako da nas cijelim putem grije sunce.

Stigli smo do auta sretni, napunjeni energijom i bogatiji za jedno novo iskustvo da pogled kroz prozor može prevariti. Ako želimo nešto doživjeti - trebamo izaći van!

 

 

Photos: Božica Grgečić, Bojan Horvat i Daniela Čupić

Kako smo se proveli na 1. izletu Malih planinara Samobora

Tekst napisala Maja Štefković

 

Nakon ideje, želje, dogovora i planiranja, konačno smo u subotu 29. listopada 2016. krenuli na naš prvi izlet Malih planinara Samobora. Dogovor je bio u 9 sati ispred sportske dvorane kod srednje škole.

Okupilo se nas sedamdesetak - što malih planinara, što onih malo većih kao pratnja. Nakon početnog pozdrava i upoznavanja, dugačka kolona malih i velikih uputila se prema naselju Sv. Helena. Nakon malo cestovnog planinarenja stigli smo u šumu koja nas je vodila do Pušina.

Vrijeme je bilo prekrasno, jesen nam se otkrivala u svoj svojoj raskoši. Vesela kolona ispunila je šumu i polako je uz kraće odmore, preko Jazbine stigla do Grgosove špilje. Svatko tko je imao želju razgledao je špilju i malo odmorio čekajući da svi razgledaju.

Dio grupe se odlučio vratiti autobusom, a dio (uključujući 2 vrtićanca - Luka 4 i Adrijan 3 godine) pješice natrag do Samobora. Put nas je vodio preko Vrhovčaka.

Da bi se mališani u miru zabavili na igralištu, velike smo odveli na malu degustaciju rakije. Mislimo da su svi bili zadovoljni takvim rasporedom. ☺

Spust natrag prema gradu je brzo prošao i već smo oko 14 sati bili u Samoboru.

Jedan prekrasan dan proveden u prirodi uz kretanje i druženje.

Pozivamo vas sve da nam se opet pridružite na slijedećem zanimljivom izletu po Samoborskom gorju.

Ja planinarka

Tekst napisala: Nada Kos

 

Kako sam završila u Planinarskoj školi? Ja, sa svojih 56 godina, ja, koja nikada nisam ni razmišljala o planinama, ja, koja nikada nisam bila ni na Japetiću.

Početkom rujna moj je rođendan. Za poklon sam od djece dobila Pristupnicu za članstvo u Planinarsko društvo Japetić te prijavnicu u Opću planinarsku školu. Možda zato da učinim nešto za sebe, a možda i da me izvuku iz kuće. U početku sam bila skeptična, kako, zašto, što ću ja tamo, jesam li sposobna, bojala sam se. A onda sam jednostavno nazvala Danielu. Ohrabrila me.

Inače sam onako kriomice uvijek pregledavala skripte, web stranice, događanja i aktivnosti vezane uz Gorsku službu spašavanja (sin mi je član HGSS i kao majka sam jako ponosna), pa su mi neki pojmovi iz planinarstva bili poznati.

Predavanja sam doslovno upijala. Povijest planinarstva, Pripreme za odlazak u planinu, Kretanje i boravak u planinama, Opasnosti u planinama, naravno i sve druge teme, sve mi je bilo izuzetno zanimljivo. Nešto od planinarske opreme sam i vidjela, ali nisam znala čemu služe pojedine sprave i spravice. A tek izleti, oni su mi vrh doživljaja: Veliki Dol, Okić, Terihajski breg, Pećinski park Grabovača, Velebit – Kiza, Velebit – Ravni Dabar, Velebit – Visibaba, Planinarski pohod Platak – Risnjak – Snježnik – Platak.

U nekim trenucima napora mislila sam da ću umrijeti, da dalje ne mogu, ali izdržala sam zahvaljujući vjeri i nesebičnoj pomoći, požrtvovnosti i ohrabrivanjem vodiča, instruktora i ostalih sudionika izleta.

I sada na kraju mogu jedino priznati: bilo mi je jako lijepo s vama! Nezaboravno, iskustvo koje ću pamtiti.

I naučila sam, naučila sam da planinarstvo pomaže psihičkom i fizičkom zdravlju, da se na rekreativan način stječe tjelesna kondicija. Kroz planinarstvo se proširuju znanja iz povijesti, zemljopisa te upoznaju prirodne i kulturne ljepote zemlje.

I nadasve, naučila sam da su planinari neki novi ljudi: požrtvovni prijatelji spremni na svaki oblik potpore i pomaganja slabijima u datim okolnostima.

Ljudi, hvala vam na svemu.

6. Vježba Opće planinarske škole - Hahlić

Tekst napisala: Helena Pavlović

 

U petak, 14.10. održano je zadnje predavanje Opće planinarske škole 2016. Za kraj vrlo atraktivno i interesantno predavanje: „Visokogorsko planinarenje i ekspedicionizam“ nakon kojeg je trebalo samo dogovoriti sitne detalje vezane uz sutrašnji završni dvodnevni izlet Kremen – Promina – Krka.

No, jedan detalj pokazao se kritičnim: većina školaraca bila je spriječena u subotu krenuti na izlet. Nakon kraćih dogovora, odlučeno je da se ide na jednodnevni izlet u nedjelju, 16.10. u 7:00. Nalazimo se ispred društvenih prostorija i krećemo. Destinacija nepoznata.

Tek u nedjelju, kad smo se našli ispred društvenih prostorija, Daniela nas je obavijestila da idemo na Hahlić, za nas školarce jedna nova i nepoznata destinacija. Zaputili smo se put Grobnika gdje uz kavu dobivamo detaljnije informacije. Budući je vrijeme odlično, sunčano i toplo, do Hahlića ćemo preko Mudne Doli. Navodno je to „malo stijena, al' valjda neće biti jako mokro“...

Aute smo ostavili u Podkilavcu, gojzerice na noge, ruksake na leđa i dobre volje prateći markacije krenuli prema Mudnoj Doli. Nakon sat vremena hoda lijepom stazom došli smo do, već spomenute, a nama školarcima mistične, Mudne Doli.

Odjednom smo se našli ispod jedne, odozdo gledano, prilično velike prepreke, 10-ak metaka visoke osigurane stijene (labava sajla mi baš nije ulijevala povjerenje). Bio je to odličan trenutak da ponovimo što smo radili na alpinističkoj vježbi i da konačno izvadimo zamku i karabiner (koje smo dobili na prvom predavanju) i da ponovimo malo čvorove. Nakon što smo savladali početnu prepreku, uslijedile su nove stijene, mjestimično osigurane sajlama i klinovima, neke manje bez osiguranja. Budući se staza više od sat vremena protezala kroz prekrasan uski kanjon, s jedne stijene na drugu, za mene je to bila prava mala alpinistička avantura. Obzirom na atraktivnost staze i prekrasan krajolik, nastalo je ovdje 100-ak fotografija od kojih ću neke još dugo pamtiti .

Nakon interesantnog penjanja stijenama kanjona, našli smo se na suncem obasjanim obroncima Grobničkih Alpa. Slijedio je manji uspona po travnatoj padini, malo traženja markacija, a nakon toga otvorio nam se prekrasan pogledu na Kvarner i okolicu (još 100-ak fotografija).

Trebalo nam je ukupno nešto više od četiri sata hoda da ugledamo prekrasno uređen dom na Hahliću. Veseli i sretni skinuli smo mokre majice, a piva je bila na stolu u par sekundi. Jedna od boljih piva koje sam pila u zadnje vrijeme!

Odmor na Hahliću protekao je u veselju i smijehu pa mi je silazak izgledao vrlo jednostavno i kratko, u početku strmom padinom obraslom sad već suhom travom, pa lagani silazak ugodnom planinarskom stazom koja presijeca cestu. Prekrasan pogled na Kvarner, Učku i otoke olakšavao je silazak.

Kad smo došli do auta, nije bilo umora, samo sreća i zadovoljstvo. Sav napor potisnuli su u zaborav adrenalin kroz Mudnu Dol te prekrasni pogledi na vrhu.

Savršen izlet za kraj ove planinarske škole.

5. vježba Opće planinarske škole: Risnjak i Snježnik

Tekst napisao: Božidar Mofardin

 

 

U nedjelju 09.10.2016. u sklopu planinarske škole sudjelovali smo u planinarskom pohodu na Risnjak, kojeg je organiziralo PD Duga iz Rijeke.

Okupili smo se na starom autobusnom kolodvoru u Samoboru i u 6:30 krenuli s 3 automobila prema Domu Sušak na Platku.

Tamo nas je dočekalo mnoštvo planinara spremnih za akciju. Nakon pića dobrodošlice i kratkog pozdrava od čelnika PD Duga i HPSa, krenuli smo preko Cajtiga na Veliki Risnjak. Uspon je bio lagan i tempo je bio umjeren, tako da nam je vrijeme brzo prošlo dok smo uživali u prirodi i druženju. Kod planinarskog doma na Risnjaku dočekala nas je bura koja se znala pojaviti i na nekim dijelovima uspona. Kao nagradu, osim zadovoljstva što smo se popeli na vrh, u domu smo pojeli grah s kobasicom i popili pivo koje se zbog bure nije stiglo zagrijati, pa nismo morali žuriti da ga popijemo.

Došlo je vrijeme za povratak pa su iskusniji planinari iz naše grupe predložili da na povratku prema Platku odemo do Snježnika. Vrlo brzo smo se spustili do livade Lazac i započeli uspon Frankopanskim putem prema Srebrnim vratima. Pošto smo se kretali u manjoj skupini, tempo je ovaj put bio malo brži i staza je na nekim mjestima bila strmija, u koloni smo se kretali svatko svojim tempom, ali smo se skupili pored pitoresnog zapuštenog planinarskog doma na Snježniku. Začas smo se uspeli do vrha s kojeg je pucao pogled na okolne vrhove: Kvarnerski zaljev i Učku.

Platak se također vidi sa Snježnika tako da nam nije dugo trebalo spustiti se do Doma Platak i tamo popiti zadnje pićence prije povratka.

Kad smo stigli u Samobor, ekipa je nastavila druženje, ali ja sam požurio doma vidjeti svoju kćerkicu i ženu prije nego legnu spavat. ;)

Izlet u Pećinski park Grabovača i Srednji Velelebit

Tekst napisao: Željko Pintar

 

 

Dvodnevna ekspedicija započela je okupljanjem na parkingu ispred društvenih prostorija HPD Japetić. Dogovor je bio da pokret autima bude točno u 7:00 i prvi zadatak smo glatko ispunili.

Na putu do Perušića nebo se oblačilo, čak je pala i pokoja kap kiše, no kad smo stigli do cilja u Pećinski park "Grabovača", gdje nas je čekalo društvo iz Speleološkog kluba Samobor, sunce je rastjeralo oblake i ugrijalo pejzaž.

Pod vodstvom Nenada Buzjaka iz Speleološkog kluba krenuli smo u obilazak spilje Samograd. Spilja je uređena za posjetitelje, osvijetljena i sadrži četiri velike dvorane prekrivene debelom sigastom korom. Nakon njenog obilaska, zaputili smo se prema zapadnim padinama brda Šutića vrha do Medine špilje. Ona je zatvorena za javnost i nije osvijetljena, pa su nam dobro došle čeone lampe koje smo na dnu Medine špilje svi ugasili i doživjeli apsolutni mrak. Tu je došao kraj našem druženju sa spiljama

i ekipom iz speleološkog kluba Samobor. Koristim priliku zahvaliti ekipi iz speleološkog kluba, posebno Nenadu Buzjaku na stručnom vodstvu kroz park kao i na predavanju o speleologiji koje nam je održao dan prije.

Nastavili smo prema Baškim Oštarijama, gdje smo aute ostavili nasred livade i odvažno napali vrh Kiza direktno preko njenih teško prohodnih padina. Sam taj uspon nas je sve ispunio adrenalinom, a sam pogled s vrha došao je kao šlag na tortu.

Iako u odnosu na druge velebitske vrhove nije osobito visok, zahvaljujući istaknutom položaju, vrh Kize (1274m) vrlo je dobar vidikovac i baca pogled na Dabarske kukove koji oduzima dah..

Dan se bližio kraju pa smo se zaputili prema Planinarskom domu "Ravni dabar" u kojem je bilo planirano noćenje. No, prije noćenja je slijedio roštilj, pokoja piva i gemišt, te pjesma skoro do ponoći uz Zvonkovu gitaru.

Iako je noć bila vedra i nebom su bistro sjajile zvijezde jutro je osvanulo oblačno i vrlo sivo, te je prognoza najavljivala kišu. No ipak je odlučeno da će se odraditi kraća šetnja.

Iskusni voditelji su nakon doručka i kave zasjeli na za stol, rasprostrli kartu i odabrali kružnu stazu koja prelazi preko vrha Visibaba (1160m). Na putu do samog vrha kiša je pala u rijetkim kapima, pa stala i činilo se kao da će tako i ostati.

Pogled sa samog vrha je predivan i čak se sunce počelo probijati u daljini i sjati po otoku Pagu i moru koje ga okružuje, no baš kad smo se krenuli dalje vrijeme se počelo mijenjati i oblak je prekrio brdo. Kiša nas je ulovila negdje na Premužićevoj stazi i poprilično nas oprala, no nije oslabila naš duh i povratak u planinarski dom "Ravni Dabar" je uslijedio vrlo brzo. Presvučeni u suhu odjeću zaputili smo se u hostel gdje smo pojeli grah, popili kavu i podružili se prije povratka za Samobor.

 

3. vježba Opće planinarske škole 2016. - Orijentacija

Tekst napisala Tanja Djaković

 

Nakon subotnjih alpinističkih vježbi, maglovitog nedjeljog jutra, u nešto manjem broju, ali odlučnih za nova znanja i vještine, uputili smo se autobusom u selo Terihaji. Sunce nam je milovalo naše obraze nagovještajuci super dan ispunjen novim izazovima, gdje su nas dočekali iskusni vodiči. Nakon ponavljanja gradiva o orijentaciji i uvoda u ciljeve za taj dan, dobili smo kartu i kompas (kojima nas je Društvo opremilo) pa smo kratko isprobavali usjeveriti karte, određivali azimut, čitali karte... i krenusmo.

U parovima s po jednim vodičem krenuli smo kroz šumu do našeg prvog cilja – livade u blizini Botaničkog vrta “Suban”. Ideja je bila da samostalno pratimo svoju kartu i put kretanja uz vodiča, koji je pritom objašnjavao sve detalje na terenu i karti, te nas upozorio na moguće nepredvidive situacije na koje treba paziti, npr. promjene na terenu, postupak u slučaju gubljenja... Vježba je bila jako korisna jer smo imali priliku samostalno učiti i to odmah iz prakse, a uz nadzor vodstva – pratiti put kojim se krećeš, prepoznati elemente u prirodi, uspone, padove, potoke i sl.

Na cilju su nas čekali članovi OK “Japetic” koji su već pripremili novi izazov – samostalno proći kružnu stazu s 10 kontrolnih točaka. Radilo se o jednostavnoj trasi, dugačkoj 1.6 km te visinske razlike 90 m. Stručnjaci su nam objasnili sva pravila, dobili smo nove karte, kartice za perforiranje pa smo kretali u razmacima od 2 minute jedan za drugim. E tu kreće akcija! ☺ Neki su se gubili već između 1. i 2. kontrole, neki su s lakoćom jurili od jedne točke do iduće, neki su gubili listiće.. ali nakon nekih sat vremena smo se našli na cilju, u istom broju u kojem smo krenuli – znači sve je prošlo super! ☺ Ova vježba je bila još korisnija jer smo dobili uvid u to koliko smo shvatili i usvojili znanja o orijentaciji.

Odlično raspoloženi smo prošetali do Botaničkog vrta “Suban” gdje smo napravili osvrt na taj dan i vježbu. Dobili smo smjernice za daljnje samostalno vježbanje, izmijenili dojmove i opušteno se družili te nakon kraćeg odmora uputili u Samobor. Iako je vježba trajala nesto nešto kraće od prethodnih, po važnosti nimalo ne zaostaje, dapače, znanje bez kojeg se u nepoznatu planinu i šumu ne bi smjelo ići, niti na 2-satnu šetnju. ☺

2. vježba Opće planinarske škole - Alpinizam

Tekst napisala Matea Djaković

 

Subota 24.9., 8:45 ispred društvenih prostorija HPD Japetić.

 

Nakon okupljanja, puni entuijazma krećemo autima prema Okiću.

Po dolasku na Okić podijeljeni smo u 3 grupe kako bi instruktori mogli intividualno raditi sa svakim od nas. Dodijeljena nam je oprema koja će nam biti potrebna te krećemo put šume i stijena.

 

Vježbe su se sastojale od 3 dijela:

1. učenje osnovnih čvorova i absail

2. slobodno penjanje po stijeni, zabijanje i vađenje klinova, te uspon na Žoharov put koji je osiguran sajlama i klinovima

3. sportsko penjanje u kojem smo se okušali na 2 smjera.

 

Uz vježbe naučili smo dosta i o alpinističkoj opremi, kako se kretati po stijeni. Sve vježbe su bile vrlo zanimljive i primjenjive, a smijeha i dobrog društva nije nedostajalo.

Cijeli dan smo imali prekrasno sunčano vrijeme, a nakon što je i zadnja grupa prošla kroz sve vježbe smo u domu na Okiću nastavili druženje, omastili brk dobrim grahom i nezamjenjivom štrudlom od jabuke.

Prvi izlet Opće planinarske škole 2016.

Tekst napisala: Ema Valentić

U nedjelju 18.9. okupili smo se ispred prostorija Društva u Starogradskoj ulici, gdje se održavaju predavanja te krenuli u 9 sati na naš prvi školski izlet. Bio je predivan sunčan dan i bila je ugodna atmosfera. Cijelim putem smo se svi međusobno družili i upoznavali jedni druge. Također smo nailazili na predivne poglede našega kraja, divili se starom gradu, šumarcima i livadama. Penjali smo se na mjesta koja ja osobno nisam nikada prošla, iako živim u blizini te je Veliki Črnec postao moj prvi osvojeni vrh, iako nije neke velike visine (607 m), predivno je mjesto koje ću rado i dalje posjećivati. Nakon toga smo se spuštali nekom stazom (koja i nije staza) natrag do prve markirane staze te krenuli dalje prema Velikom dolu. Moram priznati da je bilo odviše strmo ali jako zabavno pošto nisam puno puta imala prilike spuštati se takvim ''stazama''. Putem smo se orijentirali pomoću markacija te konačno stigli na odredište gdje nas je ispred doma dočekalo veselo društvo, zabava, muzika i puno dobrog i ljubaznog osoblja. Tamo smo se odmorili, pojeli, kušali njihova domaća pića, pjevali i zabavljali se te nakon određenog vremena krenuli natrag prema Samoboru. Do vrha nam je trebalo otprilike 4 sata, ali pri povratku smo skratili put pa smo brzo stigli natrag. Bilo je uzbudljivo, puno toga sam naučila stoga se jako veselim sljedećim izletima i planinarenju.